Od onomad, kad je gledao Oblačno s ćuftama, Marko ne prestaje sa pitanjem kad će za ručak biti špageti sa ćuftama.

A meni je uvijek brže i jednostavnije da pripremim pašta šutu.

No Marko moj ima tako krupne crne okice, pa kad me pogleda i zatrepće ne mogu mu se oduprijeti, već mu svaku želju moram ispuniti.

Markić je mali vragolan, dečko kojeg ne drži mjesto, koji u svaku rupu mora da zaviri i svako čudo da isproba. S njim nikad nije dosadno, ideja i kreativnosti mu nikad ne nedostaje, a vremena mu je uvijek premalo…

Pa kad je on zamislio ćuftice, nije bilo izbora, pravili smo ćuftice. Stajao je pored mene poskakujući u mjestu, brojeći loptice koje sam pravila , pomalo ljut što ne dadoh i njemu da ruke uprlja.

Posle je izjurio napolje, ali se vraćao svakih 10 min da provjeri kako se ćuftice krčkaju, da slučajno ne iskoče iz lonca, kad će već te špagete, on crkava od gladi, čujem li kako mu krče crijeva i tako redom…

Postavljen sto, špagete sa ćuftama skuvane, a on tužan mora još da čeka da se prohlade. Taman kad pomislim da je sve pod kontrolom Marko trpa vrelu ćufticu u usta i odmah za njom kockice leda iz soka da se rashladi. Nova šašava ideja već je na pomolu… takav vam je moj Marko nemirko, mezimče, vragolanče kojem Denis Napast nije ni do koljena… Nastavi čitanje →