Ponekad tata moj priča o svome ocu, tradicionalnom Crnogorcu, koji nije ulazio u kuhinju niti se bavio kućnim poslovima. Ipak jednom godišnje kuhinja je postajala njegovo carstvo. Za Mitrovdan deda je spremao jagnjetinu sa kupusom i dunjama. Iako se krsna slava nije zvanično slavila, taj kupus je bio svečani ručak oko kojeg se okupljala porodica.
Deda je umro dok sam ja bila još malo dijete i tih se ručkova ne sjećam. Ipak volim čuti o njemu po neku priču, avanturu, predanje… a eto i recept se poneki nadje u njima…
Kako se tačno sprema taj dedin kupus, tata ne zna baš najsigurnije, pa ja pokušavam u mislima rekonstruisati, boje, mirise, strukturu tog starinskog, jednostavnog, a opet pomalo neobičnog jela.
I zato kad sam čula za kupus s jabukama, pomislih, braća su – ta dva recepta. Kako su mi jabuke bliže, i uvijek pristupačne, a i junetinu volim više od jagnjetine, odlučih se isprobati tu kombinaciju, zamišljajući da sjedim za dedinom trpezom… Da ga gledam, dok suče brke, srče svoju čuvenu kupus čorbu i pripovjeda o danima kada se čojstvo i junaštvo cijenilo više od svega…
