Kod bake na ručak, nedjeljom bio je dogadjaj koji se ne propušta. Uštirkani, brižno izabrani stoljnaci, usijani escajg, dupli tanjiri, najljepši set za ručavanje….sve ovo me podsjeća na bakinu kuhinju i najljepše (nedjeljne) ručkove.

Možda ću zaboraviti poneki detalj sa stola, ali zanosni mirisi i neododljivi ukusi bakine kuhinje ostaju vječito prisutni.

Predstavljem vam jednu repliku bakinog nedjeljnog ručka, u kojoj smo svi zajedno uživali, i nadam se da će moji klinci za koju dekadu spominjati ove zajedničke momente…

Cijela ova priča počela je jedne nedjelje kad smo se vratili s ljetovanja pa  klinci siti hotelske hrane, i prije nego završih čuveno pitanje ‘Šta ćemo za ručak?’ u glas povikaše ‘Pilav!!!’.

Vidim ja uželjeli se oni mamine kuhinje, uželjela se i ja kuvanja, i tako krenusmo u avanturu starinskog nedjeljnog ručka, kao što ga je moja baka spremala.

Nedjeljni ručak bez supe, kao da i nije ručak, zar ne? Ali ovaj put domaća pileća supa, veoma uobičajena u mojoj kuhinji bila je čudno  ‘zapakovana’, i klinci nisu mogi da dočekaju da otvore kovčeg sa blagom. U prvom trenutku su možda bili i malo razočarani, jer je njihova mašta svašta nešto već smjestila u starinsku zdjelu za supu, ali kad su ugledali griz knedlice koje su su bezbrižno baškarile u supi i kad je supa zamirisala, bili su sasvim zadovoljni blagom koje su pronašli.

Kako smo se tek vratili s jetovanja, na kojem su konačno svi klinci proplivali, bilo je i komentara u morskom stilu:

‘Vidi, mama, i knedle plivaju bez mišića!’

‘Mmm, ovaj ručak baš ‘maestralno’ miriše!’

‘Jao, što je vreo ovaj pijesak (pirinač)!’

Nastalo je čitavo takmičenje u doskočicama na temu ljetovanja, ali kako ja ovo pišem mnogo kasnije, mnoge sam bisere i zaboravila. A i danas me neke druge emocije vode…

Iako klinci i dalje nisu baš preveliki obožavatelji barenog povrća, ovaj put bio je serviran i rinflajš. Bareno povrće iz supe uz nezaobilazni paradajz sos. Onako, da se malo odmorimo i ohladimo nakon supe i pripremimo za glavno jelo.

I na kraju je na red došao Pilav sa početka priče.Bataci hrskavi a slani, na sočnoj riži, omiljeno je jelo mojih dječaka. Isto tako, i sestra i ja kad smo bile klinke mogle smo pilav jesti danima. Bakini nedjeljni ručkovi obično su na naše insistiranje morali imati pilav u svome meniu. Možda me zato onaj veseli uzvik klinaca da žele pilav i inspirisao da spremim cijeli ručak u bakinom stilu.

Uz ovaj divni ručak savršeno je išla sasvim obična šarena salata od svježeg povrća.

Mi smo uz uživajući u ručaku ostali dugo za stolom, potegele su se tu mnoge priče, uspomene iz djetinjstva, pa čak i Ivan i ja čusmo neke anegdote naših klinaca sa njihovim bakama i dekama, koje su bake i deke mudro prećutali, čuvajući tajne velike i male.

Pa iako je bilo malo više prljavog suđa na kraju, i možda malo više truda na početku, mi  smo, eto, jedan obični , pretvorili u pravi bakin nedjeljni ručak, i divno se proveli, ispričali, najeli i nasmijali…

I na kraju sve zasladili, a čime bi drugim nego pišinger šnitama spremanim, naravno, po bakinom receptu, ali ukrašenima svježe skupljenim školjkama iz tek odigranih morskih avantura…

I eto, tako, danas vam poklanjam priču koja je dugo i pritajeno spavala i čekala svoj trenutak, jedno mirno subotnje jutro, da bude ispričana… Mi sutra s klincima idemo kod njihove bake na rođendan i nedjeljni ručak, pa možda je baš to bio razlog da sjednem i pišem ove redove, možda samo vedro jutro osvanulo posle nekoliko groznih kišnih i hladnih dana, možda moji mišovi koji još ušuškani u jorgane bezbrižno sanjaju svoje dječije snove, možda  to što su sinoć pitali može li pilav za ručak, možda, možda, možda…

Preporučujemo:

Pilav

Rizi-bizi s piletinom

Nedjeljni jelovnik

Rinflajš i “Beli sos”