Nedavno sam raspremala policu sa knjigama, kuvarima, receptima…Pregledavala sveske u koje sam još kao djevojka zapisivala prve recepte. Razne papire i papiriće, poznate i neke sad već nepoznate rukopise… i čudna neka osjećanja su vitlala mojim grudima, budile se davno zaboravljene uspomene, potisnuta sjećanja, zatrpana novijim vremenima i događajima. Poneki recept ne znam ni čiji je, neki nosi ime po vlasniku, odnosno onome kod koga sam ga prvi put probala, i od koga prepisala,a neke sam i zaboravila kako izgledau i kakvog su ukusa…

Listam i razmišljam gdje su sada dragi ljudi, sjećaju li se oni mene, ili i njih tek neka šašava sitnica vrati u školske, studentske dane koje smo dijelili…Razmišljam, ni kolači više nisu isti, prije 20 godina nisam ni znala za čiz i tart, pravili smo jednostavne kolače bogate čokoladom i orasima,bez mnogo aroma i začina…a tako su divni bili, i baš smo u njima uživali.

Marcipan kocke nisam pravila najmanje deset godina. I on pripada toj jednostavnoj grupi kolača, koji su skoro zaboravljeni, pregaženi valom novijih modernijih, zapadnijih…

Listajući stare sveske naletih na njih, prisjetih se kako su bile sočne, bogat orasima i čokoladom, i koliko smo ih samo puta sestra i ja spremale petkom, prije nego se majka vrati s posla… Ostavih sveske preturih špaiz i zadovoljno zaključih da imam sve što je potrebno, pa posle ko zna koliko godina ponovo ispekoh marcipan kocke, i pozvah sestru da ih ponovo zajedno jedemo… Nastavi čitanje →