Prođe i 20 godina kako sam otišla iz Sarajeva. Sad već više od pola života živim negdje drugdje, i pitam se koliko je iskreno predstavljati se kao Sarajka. Rođena da, ali sve manje prisutna. Pa iako odavno već Podgoricu smatram svojim gradom ukusi i mirisi djetinjstva su mirisi Sarajeva i Baščaršije.

Miris bosanskih somuna, koji se širi sokacima Baščaršije se jednostavno ne zaboravlja.

Pokušavam napraviti somune kod kuće, pa iako liče nisu to oni bosanski somuni – vreli, tanki i a vazdušasti. Nikada nisu baš isti, možda zbog temperature pečenja koja u el. šporetima nikada ne može biti kao u pećima na drva, možda zbog vode, čuvene sa ledenih vrela Bosne, a možda samo zbog sjećanja i emocija na trenutke i prijatelje s kojima sam ih djelila… Nastavi čitanje →