Da budem iskrena, sok od zove nije nešto što me baš sa osmjehom vraća u djetinjsto, jednostavno ga nisam voljela. Ali u dvorištu mama Ruže, tete koja je čuvala sestru i mene, raslo je usamljeno drvo zove, ili bazge kako god je vi zvali. Usamljeno usred livade, drvo tj. veliki žbun bilo je čarobno onako posuto ogromnim bijelim pahuljama, pa smo se često igrali u njegovoj hladovini sakriveni od pogleda u dječijem carstvu mašte i avantura…
I dan danas ne volim sok, ali kad zova zamiriše, pred očima mi je livada, usamljeno drvo i osjetim se nekako malena i nježna, i poželim da se mogu sakriti u začarani zamak te bijele ljepotice… Nastavi čitanje