Urmašice nisam pravila od kad sam otišla iz Sarajeva. A i jela sam ih svega dva-tri puta nakon toga. Ostale su nekako potisnute duboko u sjećanjima. Jednostavne, sočne i prhke, slatke sa skrivenim komadićem oraha…

Nisam ih naročito voljela. Ali valjda, sve te uspomene, potisnuta sjećanja, ulice i raja koji mi nedostaju, lica i imena koja blijede, moj rodni grad kome više ne pripadam… sve se to negdje slaže u prhka slatka sjećanja.

Iz tih sjećanja, eto ponekad izrone i urmašice. Nisam ih voljela, a eto čudno, koliko sam ih se uželjela… Nastavi čitanje →