U poznu jesen i dugo kroz zimu bakina soba je znala mirisati na dunje. Dunje sa ormara. Ali nisu samo one davale taj čarobni miris hladnoj sobi u kojoj bi vikendom spavali pod debelim pernatim jorganima i slušali bakine beskrajne priče kako se nekada davno, početkom vijeka ( sad već prošlog ) između ratova živjelo u Banatu. Kako se danima spremala zimnica i najljepši džemovi na svijetu. Kako su i kod njene majke mirisale dunje sa ormara, ali i neobična poslastica na koju su djeca posebno kidisala… čarobni kitkez, sir od dunja…

Uvijek mi je to ime bilo čudno, ali slatki zalogaji su bili tako neododljivi da bih brzo zanemarila tu meni neobičnu riječ i prepuštala se nježnom zadovoljstvu slatkih kockica. I onako smo bili naviknuti na mnoge čudne riječi,bakine mađarske,  nama teške za izgovorit koje bi ona ponekad  ubacivala u svakodnevni govor…

Davno sam stigla u Crnu Goru, i bakina kuhinja ostala je samo uspomena. Mnoge delicije koje nam je majstorski pripremala bile su sasvim nepoznate i zapanjujuće ovdje u Crnoj Gori. No poneka delicija bivala je i prepoznata, možda ne baš pod bakinim imenom, ali prepoznata. Tako na primjer, najdivniji sir, sir od dunja, bakin čudesni kitnkez ovdje na Primorju pod uticajem Italije nazivaju kontonjada, pa neka se onda i ova priča baš tako i zove… Nastavi čitanje →