U ranu jesen iz mnogih crnogorskih dvorišta vije se tanki dim. Topli su dani i nije vrijeme loženju. To domaćini peku rakiju. Skoro da nema kuće u kojoj se ne peče domaća loza, barem jedan kazan , za lijek i za merak. Bez loze se ne može ni čestito nazdraviti ni dobrodošlica poželjeti, a industrijska loza nikad nije ko domaća.
Domaća loza ponos je Crnogoraca, pa nije ni čudo što se sa velikom brigom ali i uživanjem priprema. Pečenje loze uvijek ide uz veselo društvo, mezu i duge priče, podgrijane povremenim isprobavanje novopripremljene ljepotice. I tako do kasno u noć…
Tako i moj otac svake godine peče rakiju, iz malenog vinograda, nije bitna količina koju će dobiti već cio taj ritual, i mjesec posvećenosti i brige kako bi se izvukla što ljepša i bistrija, taman jaka, jer ne valja ni prejaka ni preblaga… a ovo je recept, odnosno priča kako to on radi…
Grožđe se bere na prelazu avgusta i septembra, a najbolja loza se priprema od autohtone crnogorske sorte –vranca. Grožđe je najbolje brati kad dosegne slad minimum 16 jedinica šećera. Obrano grožđe ostavlja se u podrumu barem 12 h da odmori i da se ohladi. Zajedno sa peteljkama se dobro izmulja u velikom buretu da bi se dobio trop. Nekad se to radilo nogama, odnosno gazilo se grožđe. Danas postoje muljače – ručne ili električne, pa je taj dio posla daleko lakši.
Trop se mora barem dva puta dnevno miješati da bi vrenje bilo jednolično, a cio proces traje najmanje 21 dan.
Posle prva 3-4 dana trop se izmiksa (mašinskim mikserom), pa opet za 2-3 dana, kako bi se razbila sva zrna.
Ako je grožđe suvo pa je trop ostao gust, 2-3 dan prije pečenja može se dodati 5-7 l vina (kupovnog) po kazanu (100l). Vino ne mora biti prevelike kvalitete, i ne smije se ranije dodavati da konzervansi iz vina ne bi u potpunosti zaustavili vrenje. Istovremeneo vino značajno povećava i količinu istočene rakije, pa se dobije i do 12-14 l rakije po kazanu, mada količina rakije najviše zavisi od procenta šećerau grožđu.
Neko prvo iz tropa odliva vino, pa od ostatka peče rakiju, mi to nismo nikad radili pa i ne znam kako tačno ide, znam jedino da se tad dobije znatno manje rakijepo kazanu.
Poneko trop razrijeđuje vodom i šećerom, što i nije loše ako je umjereno, ali ako se pretjera rezultat je ne baš popularna šećeruša.
Kad je trop spreman, ranom zorom započinju pripreme za pečenje rakije. Montira se kazan ili kako to moj otac kaže – nagrađuje. Prvo se u kazan sipa petina zapremene vode, da ne bi trop zagorijevao prilikom pečenja, a onda i prva tura tropa do oznake u kazanu. U trop tada moj otac dodaje šaku soli, kako bi izbistrila rakiju, poboljšala ukusa i odstranila eventualne arome truleži. Poneko dodaje umjesto soli glavicu crnog luka sa istim ciljem. Sve se promješa pa se poklopac zatvori. Kazan se lulom spaja sa destilatorom koji se puni hladnom vodom do prelivne cijevi. Spoj lule i kazana oblaže se tijestom (gusta smjesa vode i brašna) da bi se pojačalo dihtovanje. Noviji kazani sad imaju diht sa vodom, no naš kazan je star pa sa njime i načini pripreme.
I onda se podlaže vatra,a sa njom i merak pripreme i prva meza na stolu, jer kazanu treba 1-1,5 h da provri, a onda se vatra smanjuje kako kazan ne bi prevrio i izbacio trop na lulu u posudu sa rakijom.
Mlaz rakije koja se istače treba daje što tanji. Prvi dcl koji isteče se baca jer se smatra da je otrovan i da nije za upotrebu zbog velike količine metil alkohola.
Poslije isteka nekoliko litara gradirom se mjeri jačina rakije i rakija se lagano istače sve dok ne padne na 21 grad (53°) zavisno od volje domaćina, odnosno koliko jaku rakiju želi, a ona će se kasnije hlađenje kad prenoći spustiti za još jedan grad.
Tad se vatra opet pojača pa se u poseban sud istoči patoka ( preblaga rakija) koje se obično dobije 3-4 l i ona se dodaje u sljedeći kazan.
U destilatoru se stalno kontroliše temperatra vode, koja treba da je hladna na vrhu, kako bi kondenzacija bila što bolja.
I na kraju se sva istočena rakija miješa u jednom buretu da se izjednači po jačini patek onda presipa u demidžane ili staklene boce.
Dalje je sve poznato, malo se koristi za lijek – za ispiranje grla, čiščenje rana, privija se na uboje, oko grla, služi za masiranje i skidanje temperature, kao i za pripremu raznih travarica. Koliko je medicina priznaje kao ljekovitu pitanje je, ali tradicija od domaće loze ne odustaje.
Tradicija je takođe i da se na svaku čestitku sa bocom ide, kao i da se domaćom lozom dočekuju gosti, pa tako i uz sva moderna svjetska pića kuću bez loze u Crnoj Gori teško da ćete naći…
Grije domaća loza, i razveseli i opusti, pa je probajte kad budete u prilici, ali pažljivo, jedna čašica je sasvim dovoljna za merak, a već koja više za muku i belaj.
A nije ni nekalorična … žestoka pića sa 50 vol% alkohola imaju 350 kcal/100ml.
Preporučujemo:
Rakija od iglica |
Zetske priganice |
Višnjevača |
Domaće kobasice |
Lepo si napisala ovaj post,sećam se, kao kroz maglu da su i moji deda i baka, pekli rakiju,alibse ne sećam detalja.
Imamo prijatelja iz Crne Gore i on nam je doneo litru loze i suprug kaže, da je dobra rakija.
Neka vam je u zdravlje.
Ni ja je ne pijem, ali mi odlično dođe kao podloga za likere, i obavezna je upriganicama koje se ovdje tradicionalno spremaju.. a ponekad i oblog na grlu otjera zimske prehlade…
Momci već znaju da nazdrave, pa se svi zajedno veselimo.
Uzdravlje i tebi i tvojima… aj’ živjeli…